Autor: Sara Radojković

Ne postoje riječi kojima mogu opisati divljenje koje trenutno osjećam prema glumici Mileni Radulović. Ono što mi je najdirljivije je to kako je hrabro preuzela odgovornost da prekine cijelu jednu mrežu zlostavljanja kada je shvatila da nije bila izolovani slučaj i kako je, iako ništa od toga nije morala, stala u zaštitu mlađih djevojaka i prihvatila da ona kao javna ličnost ponese teret uperenog reflektora, te pruži drugim djevojkama zaštitu anonimnosti. Barem u prvom talasu medijskog haosa koji nadolazi.

Druga stvar zbog koje ima moje beskrajno divljenje je način na koji govori o svemu što se desilo. Ona se svim silama trudi, iako mnogi od medija od ovoga već prave senzacionalistički cirkus, da cijelu stvar stavi u kontekst i da objasni da je u pitanju vrhunac manipulativnosti jednog, na šta ne smijemo zaboraviti, u društvu vrlo, vrlo, vrlo, poštovanog čovjeka. Smatram da je jako važno da se zaustavimo ovdje i preispitamo to kako se desilo da je jedan zlostavljač jako, jako, jako dugo bio simbol pedagoške prakse, autoritet kome se svaki „neobičan“ metod oprašta.

Vjerujem da ako bismo uzeli novine koje ga sad portretišu kao serijskog silovatelja utjerujući ljudima strah u kosti i raspirujući slijepu mržnju, umjesto da pokušaju da ih obrazuju o načinima manipulacije i zlostavljanja, vjerovatno bismo vidjeli kako su ga prije nekoliko godina portretisali kao misterioznog neshvaćenog prosvetitelja. Učitelja-proroka. Poštovanog pedagoga.

Čovjek je, sada i dokazano, toksičan bolesnik koji se hrani ljudskim slabostima i društvenom potrebom da budemo vođeni snažnom patrijarhalnom autoritativnom rukom. To je potreba koju moramo sada preispitati. Moramo biti pametniji od nadasve inteligentnog zla. Moramo prije svega preispitati i patrijarhalne obrazce koji su toliko duboko ukorijenjeni i internalizovani u svima nama, bilo da smo muškarci ili žene. Moramo spoznati to da nijedan autoritet ne smije biti nedodirljiv, pa ma koliko se sakrivao iza državnih institucija, crkvenih dogmi i nacionalističkog otrova.

(Primijetite da nisam napisala patriotoskog, nego nacionalističkog. Vrlo vodim računa da odvajam ta dva pojma.) A Miroslav Aleksić je na neke načine sve to integrisao u svoju praksu. Njegova škola je nastala iz institucije Radio Beograda, zatim postala neka vrsta institucije za sebe i djeca (neospornog talenta) su često završavala na raznim smjerovima Fakulteta dramskih umjetnosti, časove je započinjao molitvom „Oče naš“, a njegovo učešće u ratu uvijek je negdje provejavalo u pozadini u kontektsu nekog strahopoštovanja, u stilu „niko ne zna šta je on tamo prošao“. A možda to što je on „tamo prošao“ nikada nije smjelo da se desi i da godinama nakon toga, indirektno, osakaćuje nedužnu djecu?

Ono što je hrabra Milena još rekla je da je u okviru časova bilo neporecivo dobrih stvari koje su djeci, a vjerovatno i roditeljima koji samo žele da djeci obezbijede sve najbolje, dosta značile. Od čitanja knjiga pa do posjete vašarima, upoznavanja folklora Srbije. Zapravo, počinjati i čas molitvom (ukoliko bi ona bila opciona odnosno po slobodi volje) kao i ove navedene stvari nisu ništa loše samo po sebi. Ali kada sve to služi kao alat za čitav jedan mehanizam manipulacije, od toga da svako od te djece prvo osjeća zahvalnost što je u „društvu posebnih“ do toga da je ponižavan „za sopstveno dobro“, onda nam je nadam se jasno o kolikoj izopačenosti se ovdje radi.

Još jednom, ne mogu dovoljno da naglasim koliko je važno i hrabro ovo što je Milena uradila. Ništa što se desi nakon ovoga i što bude epilog, neće umanjiti njeno djelo. Ali ono za šta se možda naivno nadam da više nikada neće biti isto je ta zaslijepljenost patrijarhalnim autoritativnim figurama.

Nadam se da će Milenina hrabrost biti podsticaj cijelom društvu da se dobro pogleda u ogledalo i konačno nauči zašto je preduzimanje odgovornosti važno i za pojedinca ali i za društvo čiji smo dio, htjeli ili ne htjeli, svi mi. Još jednom, hvala ti Milena.

nova.rs

---